Bez tebe… Sve je tako tužno, sve je tako tiho. Sve je tako
tmurno i mračno. Zašto da druge prosim za malo ljubavi,
zašto da druge vrijeđam, zašto da okrećem novi list kad
svaki put iznova, koliko god stranica preokrenula vraaćam
se tebi. Vraćam se tebi kao starom saputniku tačnije kao
dobrom starom saputniku. Čemu više da se nadam.
Nemam vjere u ljubav. Kada si otišao jednostavno sa sobom
si odnio svu onu ljubav koju sam znala pružiti ne samo tebi
već svima jedini. Da ti ispričam. Poslije tebe bio je da kažem
u fazonu jedan momak kojeg sada volim, ali to se mjeriti sa
tobom ne može. Bio je savršen prema meni, znam bio je i više
nego savršen. Ali jednostavno nisam se mogla pomiriti sa
tvojim odlaskom i sa tvojim napuštanjem mene, a toliko si mi se
kleo da nikada me ne bi mogao napustiti. Nisam ga znala cijeniti
i izgubila sam ga. A ono što izgubiš, prvo zavoliš više nego prije
a drugo počinješ upravo to što nemaš da cijeniš. Šta se to desilo, zašto
se to desilo.
Haljadu pitanja svaku noć sebi prije spavanja postavim ali, ništa,
jednostavno odgovora ni na jedno moje postavljeno pitanje
nikada nisam dobila niti ću dobiti. Kriva sam, znam, osjećam to.
Ali… On, tako spreman da me utješi nakon tvog odlaska svidio mi se.
Na prvu sam ga međutim odbila, jer znaš bila sam baš kao
slomljena ptica. Uspjeli smo mi biti par dana u vezi. Ako se ono
može nazvati vezom al nije bitno. Uglavnom tri godine samo pričamo,
pričamo i pričamo i pričamo i pričamo i samo ostaje na tome.
Ostaje nažalost ostaje na pričama. Posvaađali smo se jednom u
avgustu 2011. godine. Zašto, dirnuo je u živu ranu, dirnuo je u
ono što ne dam da mi iko spominje i da dira. To si ti mili.
Da imam sliku da plačem nad slikom, nemam da imam nešto čime
te mogu oživiti, nemam. Ostaje mi samo tuga i suze kojima te
ponovno rađam. Ubjeđena sam u to da te svakom suzom ponovno
rađam. Gdje je nestala ta ljubav za koju si mi se kleo konstanto.
Gdje je sve to nestalo. Zašto sam bila tako okrutna, zašto? Zašto ni
sa jednim više muškarcem ne znam. Zašto moram biti tako glupa.
Propustila sam mali milion prilika da budem sretna. A ti, ti si gore i
nadam se da si sretan. Nadam se da si sada u majčinom i očevom
zagrljaju. Nisi to zaslužio bar ne tako rano. Dugo ništa nisi govorio,
samo si dlanove preklapao i razmišljao o boljem sutra.
Ti si me jedini poznavao najbolje. Zato si ti i preklapao dlanove
onako sa nekim strahom, znao si da se svemu bliži kraj. Koliko
puta sam samo zamišljala te pred sobom, koliko puta sam samo
zagrlila sebe, koliko puta sam samo naslonila se na vrata i
zamišljala da si pored mene i da si ti baš taj oslonac, jedan jedini
moj oslonac. Koliko sam samo puta sjela na sred hodnika i
prisjećala se kako si vrištao i gurao moju mamu samo da mene vidiš.
Gdje je vodila ta moja tvrdoglavost. Nigdje. Kajem se, iskreno se kajem.
Ali šta sada imam ja od tog kad mi nije suđeno, da te sretnem ranije
da ti kažem šta mi je. Da ti kažem koliko te volim, al nikad ne bih ostavila
to na samo riječima, željela bih da ti dokažem. Mali milion puta sam
govorila o tome kako te zamišljam, al više sam dosadna mislim i tebi.
Zamišljam kako noćima pričam sa tobom. Pa nekad kad bih se probudila
u sred noći dok bih pričala sa tobom u snu, sjetila bih se koliko si ti patio,
jedna tiha suza bi se spustila niz lice, a za njom onda još njih bezbroj.
Nikada nećeš biti svjestan koliko sam te voljela i koliko te zapravo još
uvijek volim. I banovi nek se promjene i vjekovi neka prolete u
sekundi moja osjećanja ostat će potpuno ista. Čemu smijeh kad
nisam ga zaslužila. Čemu radost i sreća kad nisam ih zalužila.
Niko ne zna kako sam te samo voljela. Pa sad slušam pjesmu
tuđeg srca, pjesmu tuđeg smijeha. Pa sada umjesto da smijeh
razvežem, probudim se i suzu izustim. Niko ne zna kako sam te
voljela mili. I sada sve bih dala da ne osvane daan. Jer u meni dan
kad svane sve što kuca, sve prestane! Bog neka ti prosti grijehe!
Ti, ti NIKAD znati nećeš kako sam te voljela! Suze krijem ali one
padaju, ne, ne mogu sebi oprostiti. Ne, ne mogu zaboraviti sve što
je bilo!
‘Vezati ću sjećanja, da ne lete nikuda. Da ne lete nikuda.
Jer su gorkog okusa, jer su gorkog okusa. Nije more toliko veliko ni
duboko. Veliko ni duboko. Da u njega stanu sve, uspomene na tebe!
Sve da hoću ja ne mogu, sebi sakriti. Da sam na te slaba ljubavi!
Sve da hoću ja ne mogu, tebi priznati. Da je cijeli život moj.
Samo minut srca tvog!’
Samo ti ćeš biti uvijek tu u srcu, sve drugo će biti i proći!