I tako dođeš mi u san, da ti još jednom ispričam kako me boliš svaki dan…

Dugo sam razmišljala o njemu, hm, da li dugo ili možda predugo. Već od prekida svaki dan postajao je drugačiji… Nekako više ljubavi, više sreće a opet manje… To opisati ne mogu jer sreća se zasniva na sitnicama, a te sitnice upravo nedostaju. Tu negdje je vrhunac sreće ali… Ali, nedostaje ona prava sitnica, ona jedina koja može trenutno da me učini sretnom. Nedostaje on. Da baš on, te oči, te usne koje su me uvijek očarale. Nedostaje mi sve njegovo, stisak ruke, onaj zagrljaj koji je uvijek bio poseban na neki način. Ne govorim to što me sve boli i što mi nedostaje već jednostavno što je to ona realnost.

                                   Love summer

Ne znam ni da li bih željela pomirenje nakon svega al u jedno sam sto posto sigurna da ga volim. Bez obzira na sve. A'l uvijek je korak dug na rastanku i nigdje niko drug u porazu. Kad bih mogla samo jedan dan da znam kako se osjeća, da li još uvijek osjeća nešto prema meni… Uzalud sebi govorim, dajem nadu, al nekako potajno znam da nije to ono što smo očekivali oboje. Sad će osmi mart. Šta smo sve planirali za taj datum.

                           Don't go😔

Pa njegov rođendan, ono iznenađenje… Kako je sve to bilo slatko, apsolutno romantično. Završilo tako nestvarno, onako kako svi očekivaju da žensko bude povrijeđeno. Ah da uvijek to tako bude… Zašto u svakoj ljubavi imamo navijače i one protivnike, zašto ljudi jednostavno ne puste dvoje da se vole? Pokušala sam sa drugim momkom, ali znaš prijatelju nedostaje ono nešto. Nisam mogla da glumim, nisam mogla da ljubim tuđe usne onako kako stvarno želim, ne nisam htjela da iko prolazi ovo kroz šta ja prolazim. Htjela sam mali milion puta da mu kažem da mi nedostaje i da ga sanjam, da sanjam zapravo nas, ali… „Kad ponos dođe po svoje, tu ljubav kofere već pakuje“. Baš večeras sam ga sanjala.

           ❤️

Naime, otišao je u Pariz, navečer sa gledala njegove slike i tako zaspala. Sanjala sam da smo se sreli, nakon toliko vremena, u jednoj sobi. Nismo bili sami, ali nekako smo počeli priču. Kostantno je to bilo ono provociranje i sa moje i sa njegove strane. Poslije toga neki prijatelji u toj nekoj stranoj zemlji su nas pozvali sve iz te sobe da idemo igrati basketa. Otišli smo. Igrali smo u suprotnim ekipama. Ne znam kako se sve desilo, uglavnom, on se našao iza mene i pokušao da spriječi da šuutnem na koš.

                           Love and Basketball <3

Uhvatio me objema rukama, odnosno zagrlio. Ispustila sam loptu, ostala sam zatečena. Samo sam okrenula glavu. Poljubio me, ali et tek onako da niko ne vidi. Poslije toga trebao je da izbaci loptu iz out-a, stajala sam ispred njega i digla ruke, eto da ne da nikome loptu. Izbacio je loptu i poljubio me. Tad smo se zaista poljubili. Zagrlio me, pitala sam šta sad ovo treba da znači. Rekao je, pa šta misliš šta znači kad se blamiramo ovoliko? Ufatila sam ga za ruku, stisnula čvrsto i nisam željela da se ikada iz tog sna probudim. Međutim, to se upravo i desilo. Kao djeca bila nam je poznata fora: „I šta je bilo kad si se probudila?“ Nažalost, neko ružno osjećanje, neka bol, nešto, ne znam opisati. Ne, ustvari, nije da ne znam, već ne mogu. Boli me sve to što me odvaja od njega, a toliko želim sve da me približava njemu…

                       <3.

Toliko toga da mu ispričam, toliko toga da mu kažem da mi da savjet šta da radim, toliko toga neproživljenog, toliko boli, a njega nigdje. Tako daleko…

             Fuck distance

 

Smejem se a duša mi plače! Jer ti, daješ smisao baš svemu!

Komentariši