Ja te još uvijek volim…

Da tako sam nekada počinjala one pismene u srednjoj školi. Koliko je samo vremena prošlo koliko te nema mili moj, a tvoje ime mi se provlači kroz uši svaki dan? Koliko je vremena prošlo da samo maštam o tvojim dodirima, očima, poljubcima? Koliko propuštenih zagrljaja? Koliko propuštenih poziva i poruka koje se nisu očitale na displeju od malog telefončića iz prošlosti, stare nokije, koja još uvijek čeka svoje vrijeme da opet zaživi, barem u snovima?

Snovi, ah ti snovi, a mili gdje su nestali svi naši snovi? Evo prošlo je pet godina, a ja, ja te opet u postovima spominjem. Gdje je ona obećana ljubav, obećana zemlja, obećano vjenčanje. Gdje je ona vjenčanica koju smo zajedno kao dječica gledali u izlogu ispred moje zgrade? Ja te još uvek volim, još sve ću snove da prodam… Kako da prodam, zar oni imaju cijenu? Zar imaju vijek trajanja? Zar mogu prodat osjećaje iz snova? Zar može ljubav da nestane, ona ljubav iz snova?

wedding, love, and dress image

Ah mili, razgovaram sa tobom, tražim odgovore na neka pitanja, a ti, gdje si? Da li mi odgovaraš i zašto te ne čujem da odgovaraš? Da li navečer kad legnem da spavam, da li sjediš na mom prozoru, da li me pomiluješ po kosi baš kao prije? Da li me uopće posmatraš više? Da li si još uvijek moj anđeo čuvar, da li čuvaš mene, da li me braniš od zlih? Da li vidiš sve ove upitnike iznad moje glave i zašto ne odgovaraš?

Može li ljubav da nestane kao da nije ni bila, k'o da se nikada nije ni dogodila? Može, ako se godina k'o dan zaboravi, a život i poslije SMRTI nastavi…

Zar možemo pričati o smrti, kad te ja još uvijek osjetim pored sebe, kad još uvijek po danu osjetim neki čudan val vazduha, čudan val tvog parfema? Zar se još uvijek možemo pričati o nekom nastavku, o nekoj novoj ljubavi kad još uvijek tvoj pogled tražim u tuđim očima, kad još uvijek tvoje poljubce pokušavam dobiti sa tuđih usana? Zar možemo pričati o smrti, kad još uvijek tvoj dodir sa tuđih ruku pokušavam da osjetim, tražim tvoje džepove u tuđim kaputima i tvoje nazeble i crvene obraze na tuđim licima?

Može li ljubav iz srca, tek tako da se briše kao suze s lica il’ ko kapi kiše. Može ako se godina ko dan zaboravi, a život i poslije SMRTI nastavi….

Nema te, a trebam te. Nema tvog dodira, poljubca, poruke, poziva, a trebam ih! Samo minut mi je dovoljan da ti kažem sve što nisam uspjela do onog devetog drugog, samo minut! Nekad imam osjećaj da me slušaš dok pričam sama sa sobom, a pričam vječito o tebi, o nama…

Za sve što prolazi, nedostaješ!

the walking dead, lauren cohan, and twd image

I evo… ide po ko zna koje ljeto i ko zna koja zima će proći, a ja, da li ću prestati vjerovati u nešto neostvarivo, u nešto izvanzemaljsko, u tebe, u nas, u našu ljubav.

Jedini, u mom srcu si još uvijek živ… Ne brini mili, bit ću ja ona tvoja lavica i dalje, malo slabija, ali mačka ima 9 života. Poslije tebe ostalo je osam…

Jer svakom suzom ponovno te rađam, jer svakom puštenom suzom mi sve više nedostaješ i sve te više volim!

2 komentara

Komentariši